Krajem 2018. broj osoba starijih od 65 godina premašio je broj mlađih od pet godina. Trenutno na svijetu živi 705 miliona ljudi starijih od 65 i oko 680 miliona djece do četiri godine života.
Naučnici predviđaju da će do 2050. godine razlika biti još izraženija: na jedno dijete od četiri godine živjet će dvije osobe starije od 65.
Sve veći jaz, na koji demografi upozoravaju godinama, upućuje na to da se u većini zemalja svijeta živi dulje, ali rađa se premalo prinova.
Christopher Murray, direktor Instituta za metriku zdravlja na Univerzitetu u Vašingtonu predviđa da će ubuduće biti manje djece i mnogo više ljudi starijih od 65 godina, što će značajno uticati na globalno održanje društva.
Podsjeća se da je 1960. stopa plodnosti bila mnogo viša. U prosjeku je na jednu ženu “dolazilo” petoro djece. Danas je stanje sasvim drugačije, a stopa nataliteta se prepolovila i iznosi 2,4 djeteta.
Danas je niža stopa rađanja povezana uglavnom s ekonomskim standardom – stopa smrtnosti među djecom je niža, dostupnija su kontracepcijska sredstva, a odgoj i obrazovanje djece obično su vrlo skupi. U razvijenim državama žene najčešće rađaju djecu u kasnijoj životnoj dobi, pa posljedično imaju i manje djece.
Demografi kažu da je društveno-ekonomski napredak šezdesetih pogodovao prinovama. Godine 1960. ljudi su u prosjeku živjeli nešto duže od 52 godine, a prosječan životni vijek u 2017. godini dosegnuo je 72 godine.
To znači da globalno svi živimo duže, pa nam je potrebno više sredstava za život, što povećava pritisak na penzioni sektor i na sektor javnog zdravstva.
Starija populacija brojnija je u razvijenim zemljama svijeta. Bolji životni standard znači da u tim zemljama ljudi “traju duže”. Najstarija populacija živi u Japanu, gdje se prosječan životni vijek približio brojci od 84 godine, što je najviša stopa na svijetu.
Godine 2018. osobe starije od 65 činile su blizu 27 posto stanovništva, a udeo djece mlađe od pet godina u ukupnom je stanovništvu Japana iznosio 3,85 posto.
Ovaj dvostruki izazov japanske vlasti zabrinjava već desetljećima, zbog čega su prošle godine predložili podizanje granice za obveznu mirovinu sa 65 na 70 godina.
Neujednačenost u dobi stanovništva ugrožava i zemlje u razvoju. Kina, na primjer, ima mnogo niži udio starijih od 65 godina (10,6 posto populacije) od Japana, ali zahvaljujući strogom programu kontrole rađanja primijenjivanom još od sedamdesetih, ta druga najjača ekonomska sila na svijetu ima i relativno nisku stopu plodnosti – 1,6 porođaja po ženi.
Ne treba zaboraviti ni da djeca mlađa od pet godina u Kini danas čine manje od šest posto ukupnog stanovništva.
Afričke zemlje na vrhu su popisa zemalja s visokim natalitetom i najbolji su primjer dileme “kvantiteta-kvaliteta”, kada je u pitanju stopa rađanja.
Najplodnija zemlja na svijetu sa 7,2 rođene djece po ženi tokom 2017. godine bio je Niger. Ali u afričkim je državama zabilježena i vrlo visoka stopa smrtnosti djece. Na 1.000 novorođenih umre ih čak 85.
Za potrebe održanja populacije, 2,1 je magičan broj. To je stopa nataliteta koju demografi smatraju neophodnom da bi se stanovništvo jedne zemlje obnovilo.
Ipak najnoviji UN-ovi podaci pokazuju da se tek nešto više od polovine zemalja svijeta razmnožava tim tempom, njih 113.
Naučnici kažu da je zemljama s višom stopom mortaliteta djece i nižim prosječnim životnim vijekom potrebna stopa plodnosti od 2,3, što je prag koji trenutno dostiže tek 99 zemalja svijeta.
U Rusiji će, primjerice, stopa nataliteta od samo 175 posto djece po majci doprinijeti naglom padu ruskih žitelja u predstojećih nekoliko decenija. UN-ovo Odjeljenje za stanovništvo izračunalo je da će do 2050. godine stanovništvo Rusije pasti s aktuelnih 143 miliona na 132 miliona.
Kina je tokom 2018. zabilježila 1,5 miliona rođenja djece, što je najniži broj u posljednjih više od 60 godina.
Stručnjaci za populaciju upozoravaju da bi ključnu ulogu u ublažavanju učinaka starenja stanovništva trebalo da budu politike koje promošu njihovo zdravlje.
Jedino je sigurno da nam svima sat neumoljivo otkucava.
HINA/N1
