“Poznato je da na nekim lokacijama postoje gomile otpada, od kojeg se veliki dio, prema procjenama EU, smatra opasnim. To je u većini slučajeva posljedica predratnog nagomilavanja opasnog otpada, zbog nepostojanja objekta za njegov tretman u cijeloj bivšoj Jugoslaviji”, istakla je za “Nezavisne” Dušica Pešević, šefica Katedre za zaštitu životne sredine Prirodno- matematičkog fakulteta Banjaluka.
Istakla je da se na nekim lokacijama vrši dugoročno čuvanje otpada, uglavnom burad s otopinama, poput rastvarača, ulja ili hemikalija, te da su opštinska preduzeća odbila prihvatiti ovakav otpad i trenutno ne postoje alternativna rješenja odlaganja.
“Mnoga od ovih buradi su u lošem stanju, što povećava mogućnost nekontrolisanog isticanja i predstavlja veliku prijetnju životnoj sredini i zdravlju ljudi”, navodi Peševićeva te dodaje da je opasni otpad bilo koji otpad, ili kombinacija otpada, koji predstavlja opasnost po ljudski život, biljni i životinjski svijet i ne može biti odložen bez posebnih mjera predostrožnosti.
Prema njenim riječima, najznačajniji put ispuštanja dioksina i furana je emisija u vazduh prilikom proizvodnje hemikalija i robe široke potrošnje.
“Dokazano je da je dioksin uzročnik mnogih teških oboljenja, kao što su kancer, defekti kod novorođenčadi, oštećenje imunološkog i centralnog nervnog sistema…”, upozorila je Peševićeva.
Kazala je da se određena vrsta otpada ne smije odlagati u kontejnere za komercijalni otpad zbog njihove toksične prirode, kao što su rastvarači, metalne otopine, štamparska tinta, fluorescentne sijalice, baterije, ulje iz auto-servisa i boje.
Upozorila je da postoji opasan otpad i iz domaćinstava, kao što su sredstva za čićenje, ličnu higijenu, za automobile itd.
Navela je da problem na ovom području predstavlja i medicinski otpad, kojim se jako loše upravlja, kako u zdravstvenim ustanovama, tako i na deponijama.
Kako je kazala, u okviru izrade Nacionalnog implementacionog plana Stokholmske konvencije u BiH identifikovana su potencijalna kontaminirana područja i žarišta.
“To su nekadašnji hlorakalni kompleks u industrijskoj zoni grada Tuzla, jezero gudrona u Rafineriji nafte Brod, jezero gudrona u Rafineriji ulja Modriča, odlagalište u krugu Fabrike tekstila i kože u Visokom, bivši industrijski krug ‘Incela’, odlagalište crvenog mulja Bačevići iz Fabrike aluminijum u Mostaru, rudnik olova i cinka Sase u Srebrenici, odlagalište industrijskog otpada Rača iz Željezare ‘ArcelorMittala’ Zenica, Fabrika za proizvodnju opreme za srednji i visoki napon ‘Energoinvest’ Istočno Sarajevo, odlagalište Petkovci iz Fabrike ‘Alumina’ i mnogi drugi”, navela je Peševićeva.
Anes Podić, iz Udruženja “Eko-akcija” iz Tuzle, rekao je da zaostalog otpada koji proizvodi industrija imamo i iz vremena prije rata.
“Imamo, takođe, i kategoriju opasnog otpada koji proizvode domaćinstva i koji uopšte ne bi smio završavati na komunalnim deponijama. Cijela ta oblast je potpuno neregulisana”, kazao je Podić za “Nezavisne”.
Istakao je da bi bilo neophodno pratiti put opasnog otpada od njegovog stvaranja do uništavanja, što kod nas ne postoji.
“Postoji neki eko-sistem kompanija koje to navodno zbrinjavaju, a mi na kraju nemamo nikakve informacije da li je to zbrinuto ili je završilo zakopano na nekoj livadi blizu izvora vode koju pijemo”, upozorava Podić.
Ukoliko postoji novac za te svrhe, pojašnjava Podić, onda se može zbrinuti bilo kakav otpad, pa čak i nuklearni.
Naveo je da je ovaj otpad izuzetno opasan po stanovništvo BiH te da posljedice mogu biti dramatične.
“Naše planine su pretežno krečnjačke i to je izuzetno porozan materijal, gdje bilo kakvo zagađenje, bez ikakvog pročišćavanja, začas dođe do vode. Ako vi tu ostavite bilo kakav otpad, on će se prije ili kasnije naći u vodi za piće”, naveo je Podić.
