Vakcine u raljama teorija zavjera

Ko dovodi u pitanje značaj vakcine?

Ljudi koji dovode u pitanje značaj vakcina u sprječavanju određenih infektivnih bolesti (nažalost, ne svih), dijele sa na dvije glavne skupine: one koji sumnjaju u kvalitet vakcina ili znanje naučnika o mehanizmima djelovanja bolesti i one koji vakcine optužuju za najrazličitije sumanute scenarije.

Dakle, u prvoj grupi su uglavnom oni koji imaju racionalne sumnje, ali nemaju dovoljno znanja da neke aspekte imunologije, vakcinologije ili toksikologije razumiju. Njihova pitanja i zamjerke vakcinama, poput onih o sastojcima vakcina, sigurnosti vakcina ili dužini trajanja imunosti stečene vakcinacijom su, zapravo, sasvim na mjestu. Svaki dobar student bi sebi postavio ista pitanja.

Ograničena racionalnost

Međutim, da bi se u potpunosti i iscrpno odgovorilo na ova pitanja potrebno je imati veliko predznanje, a većina ljudi to nema i nema vremena da to znanje negdje stekne. Radi se o znanjima i vještinama razumijevanja novih informacija za koje ljudi studiraju najmanje pet godina, a neprestano nadopunjuju to znanje. Usljed ograničene racionalnosti, „bounded rationality“, kako ekonomist Herbert A. Simon naziva fenomen donošenja odluka bez posjedovanja iscrpnog znanja o fenomenu, i straha, ljudi često iskrivljuju informacije i odluke koje donesu im ne idu na ruku.

Ovdje ne treba zamjeriti ljudima koji nisu eksperti iz date oblasti što postavljaju takva pitanja. Jednostavno, negdje su čuli informaciju koja je na njih ostavila utisak i sad se nalaze u vakuumu nerazumijevanja te informacije. Ukoliko im se informacija ne pruži brzo i na adekvatan način i ne ostavi dovoljno vremena da procesuiraju novo saznanje, ovi ljudi će „preći“ na stranu određenog nenaučnog mita. Recimo, povjerovaće da se tiomersal i dalje stavlja u dječije vakcine ili da je Wakefieldova studija nešto što ima naučnu težinu, samo zato što je studija došla od ljekara.

Probavljiva neistina

Nažalost, brza i „probavljiva“ informacija o problematici ne samo vakcina, nego i drugih pitanja vezanih za zdravlje i nauku, često nije promptno dostupna. Većina ljudi nema ni mogućnost pristupa kredibilnim naučnim izvorima i radovima, a i da ima, ti radovi, opisi metodologije, grafikoni, statističke signifikantnosti im jednostavno nisu lako „prohodni“.

Suočeni sa bijelim šumom informacija, ljudi se u nedoumici okreću kraticama. Ako vam se pokvari TV, možete izučiti svu literaturu koja je vezana za strujna kola, provodljivost, elektroniku i tek onda pristupiti popravci ili pozvati servis, koji, ne zaboravimo, ima ugovor sa proizvođačem i može eventualno zamijenti oštećeni dio ili popraviti kvar besplatno ukoliko je uređaj u garanciji, dok mi to ne možemo.

Iako smo skloniji zamišljati društvene mreže kao mjesta diseminiranja fake news i netačnih informacija, to je istovremeno mjesto koje, u ovisnosti od naših preferencija, može biti dobar početni izvor – kroz objavljene postove, podijeljene sadržaje i komentare. U isto vrijeme čak i od eksperta možemo dobiti pogrešne informacije. Tip logičke pogreške kada uzimamo zdravo za gotovo nešto samo zato što dolazi od autoriteta zovemo argumentum ad verecundiam (argument iz strahopoštovanja) ili argumentum ab auctoritate (argument iz autoriteta). U našem društvu je titula „dr“, ali i posjedovanje bilo koje druge akademske titule, često sinonim za autoritet te po tom principu doktori psihologije mogu biti i autoriteti za politiku, a doktori ekonomije za vakcine, što, jednostavno, nije tačno.

Spinovanje

Suštinski, živimo u bijeloj buci informacija, podataka kojima svako raspolaže i svako se smatra dovoljno visprenim da te podatke tumači te sa teškom mukom možemo razlikovati istinu od manipulacije istinom ili laži. Tako, usred epidemije neke bolesti mogu se dogoditi spinovanja situacije i pokušaji insinuacija da medicinski radnici namjerno prave paniku kako bi se povećao broj vakcinisanih ili skretanja pažnje sa glavnog problema – epidemije i njenih uzroka. Upravo se to događa u jeku epidemije morbila u Kantonu Sarajevo, kada pojedinci i pojedinke preko društvenih mreža šire poluinformacije i spekulacije.

Sve ono što ovdje govorimo o vakcinama, može se primijeniti na bilo koju drugu oblast: bezbjednost, hranu, vanjsku i unutrašnju politiku, vijesti o poznatim ličnostima. Najnesretnija kombinacija bi svakako bila ona da na društvenim mrežama od osobe koja je specijalizirala određenu oblast dobijete netačnu informaciju ili da ta osoba, iz nekog razloga, manipuliše podacima u korist svoje vlastite teze koja nije tačna.

Problematika vakcina je možda idealan primjer manipulacije podacima i bijelog šuma podataka u kojem je laicima teško shvatiti onu izuzetno važnu istinu: da su vakcine izuzetno efikasno i veoma sigurno sredstvo zaštite naše djece od određenih infektivnih bolesti.

Kome vjerovati?

Ovdje treba postaviti jedno veoma teško pitanje, pitanje ne koje je odgovor kompleksan i svako površno tumačenje odgovora na njega predstavlja korak dublje u živi pijesak manipulacija i laži. Naime, ako je tako teško da vjerujemo krugovima ljudi u kojima se nalazimo, bili to ljudi sa kojima se viđamo uživo ili ljudi i njihova mišljenja na društvenim mrežama i ako istovremeno moguće da i od stručnjaka dobijemo pogrešne informacije, kome vjerovati?

To je taj tanak led na kojem se nalazi globalno društvo: sve je veći stepen nepovjerenja i kao da ljudi prestaju razlikovati istinu od laži. Upravo to nas je i dovelo u eru postistine. Ta relativizacija istine prisutna je svugdje i na kraju polako dovodi ne samo do relativizacije naučnih spoznaja, pa tako i spoznaja o vakcinama, nego i do relativizacije holokausta, genocida, rasizma, homofobije i transfobije.

Najlakše bi bilo reći da svi mi trebamo dovoditi u pitanje sve ono što čujemo, vidimo ili pročitamo. Nažalost, ova teza, prečesto ponovljena, pa simplificirana, dovela nas je do svojevrsnog epistemološkog anarhizma i nihilizma: stanovišta da su znanje, značaj naučne metode i spoznaja – iluzorni. Ove ideje, potekle od filozofa Paula K. Feyerabenda, spadaju vjerovatno u najrazornije ideje druge polovine 20. stoljeća. Upravo su ove ideje najavile relativizaciju istine i bijeg čovječanstva od prozaičnih „sirovih podataka“ u ezoteriju i iracionalno.

Kakve ovo veze ima sa vakcinama?

Upravo je ovakva atmosfera porodila antinaučne i pseudonačne teze, od kojih su najopasnije upravo one o vakcinama. Male, ali ponekad prilično glasne antinaučne skupine lansiraju niz nevjerovatnih i iracionalnih teorija zavjera o vakcinama. Liberalno, demokratsko društvo koje se odreklo cenzure u korist slobode govora, dozvolilo je rađanje ovakvih teza i njihovu diseminaciju.

Mesijanski kompleks

Neke od najpoznatijih teorija zavjera o vakcinama jesu one da su vakcine sredstvo mas-kontrole populacije, da su vakcine prvi korak prema čipiranju ljudi, da vakcine uzrokuju neplodnost, služe za širenje seksualnog promiskuiteta, da su vakcine zavjera, ili, najčešća od svih – da vakcine uzrokuju autizam. Međutim, ironija je što upravo oni koji šire ovakvu propagandu u isto vrijeme pozivaju ljude na društvenim mrežama da ne budu „ovce“ („sheeple“) i da „obave svoje istraživanje“.

Upravo su godine i godine simplificiranog i površnog propagiranja da trebamo propitivati sve i da se ne smijemo pouzdati u riječ autoriteta, bez upuštanja u podučavanje kako treba provjeravati podatke i informacije, dovele do ovakve situacije.

Već nekoliko decenija svjedočimo slučajevima u kojima se pokazalo kako vlade država kriju neke podatke i akcije od građana: slučaj Watergate, Wikileaks, slučaj Snowden. Ovi događaji daju vjetar u leđa, ali ne i kredibilitet teorijama zavjera i onima koji ih šire. U očima ovih grupa, spomenuti slučajevi su „dokaz“ kako postoje globalne zavjere. U svijetu gdje postoji sistem koji podržava privilegovane, postoji i pogodno tlo za jačanje ovakvih uvjerenja. Ono što je najstrašnije od svega, jeste činjenica da ovi ljudi, misleći da „oslobađaju svijet“ od nekog nepojmljivog i moćnog zla, u „mesijanskom kompleksu“ zapravo još više guraju svijet u haos.

Kontekst teorija zavjera

Većina onih koji vjeruju u teorije zavjera, vjeruju i da su vakcine loše i da su one također dio globalne zavjere. Također, isti ti ljudi često vjeruju i da je sama nauka dio zavjere: naime, tzv. „velika nauka“ („Big Science“), a to je upravo ona nauka koja daje nove spoznaje, prelazi granice dosadašnjeg znanja, jeste i nauka koja se mora oslanjati na velika finansijska sredstva, koja dolaze, obično, iz budžetskih proračuna.

Čak postoje i istraživanja koja rade korporacije, a koja su toliko kompleksna i skupa da se nekoliko kompanija mora udružiti u konzorcij i aplicirati za budžetska sredstva.

Sve ovo, ako se gleda ovako površno i bez dubokog razumijevanja naučne metode i cijene istraživanja, vrlo je lako povezati u trougao – korporacije-vlade-kontrola stanovništva. Boljem stavu javnosti ili bar dijela javnosti o ovom problemu ne doprinose ni studije za koje se pokazalo da su bile plaćene i namještene, kao u slučaju United States of America v. Philip Morris USA, kada je američka duhanska industrija varala kupce da duhanski dim i nikotin nisu štetni.

Premda stručnjaci ne uzimaju za ozbiljno teorije zavjera kao jedan od uzroka nepovjerenja prema vakcinama i ne bave se njima, ispada da su upravo one najjači korijen cijelog problema. Upravo jaka uloga konteksta teorija zavjera objašnjava zašto su se ekspertska tumačenja osobina vakcina i njihove važnosti te tzv. „myth-busting“ pokazala nedovoljno djelotvornim. Za one koji ne vjeruju sistemu, one koji vjeruju u teorije zavjera, upravo je postojanje naučnog konsenzusa o ovoj temi (kao i o ostalim temama, primjerice, klimatskim promjenama), dokaz da su oni u pravu – da su se centri moći ujedinili kako bi „obmanjivali“. Za sve druge, postojanje naučnog konsenzusa je dokaz valjanosti teze (konsenzus=tačnost).

Prisustvo prave informacije i cenzura

Dakle, puko prezentiranje činjenica na neke grupacije i na problem nepovjerenja u vakcine nema najbolji efekat. Međutim, to ne znači da je prisustvo prave informacije u digitalnom i analognom prostoru jalovo i nebitno: upravo suprotno, jer ove informacije imaju efekta na one koji još nisu „zaglibili“ u teorije zavjera. Za one koji jesu treba naći drugačija sredstva, shvatiti šta je pozadina takvih razmišljanja i djelovati u tom smjeru te spriječiti pojavu stvaranja novih generacija poklonika teorija zavjera u budućnosti.

Drugi pristup suzbijanju problema je mnogo radikalniji – cenzura fake news i antivakcinalnog diskursa na društvenim mrežama i internetu već je postala realnost. Youtube nije pribjegao pravoj cenzuri, ali je demonetarizirao antivakcinalne videe, Amazon je povukao knjige u kojima se promovišu antivakcinalni stavovi, a i Facebook najavljuje akcije protiv ovakve propagande.

Ovakve nepopularne mjere će imati i kontraefekat jer to u glavama onih koji vjeruju u teorije zavjera još više potkrepljuje teoriju prepletenosti korporacija i institucija. Ipak, opet je dobro da su silikonske korporacije pokazale visok nivo svijesti o problemu i rade ono što mogu uraditi, a mi kao pojedinci ne možemo.

Ovo su ad hoc brze mjere kontrole lažnih vijesti i njihovog diseminiranja, ali prvenstvene mjere trebaju biti one koje su, nažalost, sporije, ali i dugoročnije: povećavanje naučne pismenosti građana, pogotovo naraštaja koji dolaze.

Jelena Kalinić VOA